Moje ime je Dianne Vitkus i ovo je moja priča
Prije otprilike dvije godine, moj se život potpuno promijenio. Za nekoliko sekundi, život kakav znala otprije bio je gotov. Bila sam na kraju četverodnevne smjene od 12 sati kao asistentica kirurškog liječnika u Syracuse, New Yorku. Bio je to moj posao iz snova.
Inspirirana ujakom, oralnim kirurgom, moj je posao bio asistirati u operacijskoj sali i pratiti postoperativnu njegu pacijenata. Nakon posla, došla sam kući u svoj stan i odmarala na kauču. Gledala sam kroz prozor i htjela sam bolje vidjeti zalazak sunca, stvarno sam htjela bolji pogled i mjesto za uživanje u toploj ljetnoj večeri. Zgrabila sam deku i popela se ljestvama na krov. Promatrala sam kako sunce zalazi ispod horizonta i, dok je ono nestajalo, oduševljavale su me boje, zvijezde i nebo. Na povratku niz ljestve od 12 stepenica okliznula sam se i pala na tvrdi cementni pod.
Dok sam ležala na leđima, sjećam se da sam odmah osjetila bol u desnom ramenu i naivno pomislila, to će boljeti ujutro. Začudo, ništa drugo nije boljelo, a kad sam sjela, shvatila sam zašto. Nisam mogla ništa osjetiti niti pomaknuti, od prsa prema dolje. U tom trenutku sam shvatila da moj život više neće biti isti.
Prošlo je 30 minuta prije nego što me netko pronašao i nazvao hitnu, tako da sam se imala vremena pripremiti za kaos i neizvjesnost koji će doći: 30 minuta da se prisjetim svojih 28 godina života. 30 minuta da razmislim o tome koliko je moj život bio privilegiran do ovog trenutka. Jesam li to maksimalno iskoristila? Što bih promijenila?
Tek sam se naviknula na posao nakon godina školovanja. Je li sve bilo uzalud? Hoću li ikad raditi? Na moje iznenađenje, čak i sa svim tim mislima, ostala sam prilično mirna. Znala sam da su kontrola i sloboda koju sam nekada imala nad svojim životom nestali: borba ili panika bili bi gubitak energije. Sve što sam mogla učiniti je duboko udahnuti i čekati da se sve promijeni.
Na hitnoj su mi rekli da sam tijekom pada slomila desnu lopaticu i probušila plućno krilo. Osim operacije zbog slomljenog vrata, trebale su mi cjevčice za hranjenje, respirator, a kasnije i traheotomija. Provela sam četiri tjedna na odjelu intenzivne njege u Sirakuzi.
Niti u jednom trenutku nisam mislila da se neću snaći - previše sam tvrdoglava! Gledajući unatrag, shvatila sam da sam se svaki dan borila za život. Nakon poboljšanja, prebacili su me u Spaulding Rehabilitation Centar u Bostonu, gdje sam provela dva mjeseca na intenzivnoj bolničkoj rehabilitaciji.
Živjela sam s dijabetesom tipa jedan od svoje 18 godine, tako da sam znala za nevolje. Na rehabilitaciji sam brzo naučila da su nevolje nešto što se svladava. Borba je nešto što podnosiš. Znam da ću se boriti svaki dan - to nije izbor koji imam. Ali imam izbor boriti se ili s ljutnjom i jadom ili s ljubavlju i smijehom. Kad se boriš s ljubavlju i smijehom, dani su malo manje teški.
Moj optimizam i ustrajnost rasli su kroz natjecanje i sport. Odrasla sam kao sportašica, igrala sam tri sporta. Nakon fakulteta ostala sam aktivna, pridružila sam se teretani, redovito trčala maraton, biciklirala i pješačila. Svaki je atletski pothvat imao svoje prepreke, ali ja imam taj životni polet koji me tjera naprijed, bez obzira na neuspjehe.
Također imam nevjerojatnu zajednicu koja me podržava – oni su moje najveće blago. Čak su i potpuni stranci podržavali moju obitelj i mene, slali poruke, cvijeće, donirali novac, pripremali jela. Možda ne hodam, ali ti ljudi mi pomažu da stojim uspravno. Jednog ću dana ponovno hodati, vjerujem u to.
Kao što je Chris Norton rekao: „Sreća se ne mjeri koracima. To se mjeri odnosima koje stvaraš i odnosima koje održavaš."
Međutim, kako su mjeseci prolazili, moja nada u ponovno kretanje je nestala. Nisam htjela postaviti prevelika očekivanja kako se ne bih razočarala. Ipak, kad sam čula za Wings for Life zakladu i sva uspješna istraživanja i klinička ispitivanja koja financiraju, moja se nada ponovno rasplamsala.
Wings for Life World Run utrka je vitalni dio misije Zaklade koja ima cilj pronaći lijek za ozljede leđne moždine. Svaki trkač, šetač i osoba u kolicima diljem svijeta koji će 8. svibnja sudjelovati na utrci vode nas bliže tom konačnom cilju. Sve startnine i donacije odlaze Zakladi za vrhunska istraživanja ozljeda leđne moždine. Doniraj ili se prijavi i sudjeluj na utrci!
